Vodikova tranzicija

Vodikova tranzicija, 2016.
77 printeva malog formata

Vodikova tranzicija Ana Vuzdarić
Vodikova tranzicija, postav za Salon Mladih, 2016., HDLU

Vodikova tranzicija sporadično nastaje u vremenskom razdoblju od 2013. do 2015. godine, a početna teza koju citiram iz obrasca za prijavu izrade diplomskog rada glasi: „Vodikova tranzicija problematizira ulazak u sustav neoliberalnog, atomiziranog uređenja. Tranzicija individue prikazane kao Atom Vodika, prema statusu građanke koji se manifestira diplomom i činom zapošljavanja, odnosno statusom nezaposlene osobe u slučaju nepronalaska zaposlenja. Rad je vremenski specifičan i nastaje u periodu od studenog 2013. do lipnja 2014., tj. počinje dokumentiranjem procesa traženja posla u korporativnom okruženju i završava obranom diplomskog rada. Cjelokupan proces provodi se kroz metaforu kemijskih spojeva.“ Prvotno zamišljeni rad trebao je popratiti proces traženja posla, javljanja na glase za posao, pisanja motivacijskih pisama,  razgovora i sl.

Cijeli je rad skica koja otvara moguća pitanja o sezonskom radu, izmještenosti, geografskoj izoliranosti, odnosu privatnog i poslovnog na lirsko-suptilan način provodeći svakodnevne situacije kroz metafore kemijskih elemenata i nebeskih tijela Sunčeva sustava. Narativna struktura Vodikove tranzicije temelji se na tri fiksne točke, odnosno na tri ranije spomenuta kemijska elementa – Vodiku, Natriju i Kloru.

 

Kemijska svojstva svakog odabranog elementa opisuju određeni skup ljudskih karakternih osobina. Vodik je kemijski element koji nema točno određeno mjesto u periodnom sustavu elemenata. Iako je nemetal, može otpustiti jedini elektron koji ima te se ionizirati, iako je za to potrebna puno veća energija nego kod drugih metala iz iste skupine (tzv. alkalnih metala u koje spada Natrij). Vodik također može primiti elektron u svoju vanjsku ljusku, ali je njegov afinitet prema tom elektronu, odnosno sila kojom privlači taj elektron, puno manja od nemetala iz iste skupine (kao što je npr. Klor). Kada bi se te kemijske osobine prevele u karakterne osobine Atom Vodika postao bi metafora povučenog tipa osobe, koji se može prilagoditi većini situacija, ali se niti u jednoj ne pronalazi do kraja. Atom Vodika dosta je jak autobiografski element.

 

Natrij je izrazito aktivan kemijski element, koji kao i Vodik ima jedan elektron u vanjskoj ljusci, ali mu je potrebno puno manje energije kako bi ga otpustio i tako se povezao s nekim drugim elementom u spoj. Nakon što Natrij otpusti svoj elektron, on postaje pozitivno nabijen. Njegove karakteristike lakog stavaranja lako raskidivih veza te pozitivan naboj poslužili su mi kao metafora idealnog zaposlenika koji je vrlo tražen u oglasima za posao kroz koje sam prolazila. Sam naziv rada – Vodikova tranzicija – zapravo je metaforički Vodikov pokušaj pretvorbe u Natrij. Tranzicija je pojam koji označava prijelaz iz planskog u tržišno gospodarstvo, odnosno prijelaz iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju. Kako bi se uklopio u ekonomske uvjete u kojima se našao, Vodik mora, ako ništa drugo barem naizgled, poprimiti izgled pozitivnog lakovezujućeg Natrija.

 

Što me dovodi do Klora kao trećeg kemijskog elementa i metafore za korporaciju.
Klor je također visoko reaktivan element koji ima jako visok afinitet prema elektronu, tj. jakim silama privlači sve slobodne elektrone. U vanjskoj ljusci nedostaje mu jedan elektron kako bi postigao stabilnost. Ako Natrij predstavlja savršenog zaposlenika, onda je Klor savršen poslodavac, jer koliko god Natrij želi podijeliti svoj elektron toliko ga Klor želi prihvatiti. Samo treba zamisliti najrašireniji spoj Natrija i Klora – kuhinjsku sol. Međutim, činjenica je da je dovoljno malo vode da se ta spona raskine i da se i Natrij i Klor nađu kao slobodni radikali ponovo na tržištu rada.

Vodikova tranzicija tematski je također podijeljena u tri dijela. Započinje kombinacijom citata iz knjige Kozmos Carla Sagana: „Kada bi nas netko nasumično postavio na neku točku u Svemiru, šanse da bismo se našli blizu kakvog planeta manje su od 0,0000000000000000000000000000000001%“, te izjave kako su nam šanse dosta dobre da se ipak u jednom metru kubnom tog istog prostora nađemo pored jednog atoma vodika.
Kako je nemoguće prikazati stvarne suodnose materije i golemog praznog prostora među planetama, zvijezdama i ostalim tijelima, tako je gotovo nemoguće prikazati suodnose veličina i unutar nazamislivo malih tvorevina kao što su atomi. Još su nas u školi učili da probamo zamisliti nogometnu loptu koja predstavlja jezgru atoma vodika, odnosno jedan proton. Nakon toga su od nas tražili da zamislimo cijeli stadion koji predstavlja njegovu ljusku, na čijem krajnjem rubu stojimo u nadi da ćemo vidjeti elektron kako prolazi pored nas. Kako je proton puno masivniji i u teoriji bi mogao u sebi sadržavati 1835 elektrona, šanse da vidimo tako malu česticu koja kruži pored nas dok čekamo na rubu nogometnog igrališta su zanemarive. Gledajući iz te perspektive, sva materija koja popunjava svemirske praznine je i sama uglavnom sačinjena od praznine. U nekom trenutku, negdje u orbiti oko Neptuna, postavlja se pitanje kada brojke prelaze u apstrakciju, odnosno kada potreba ljudskog uma za racionalizacijom postaje iracionalna.

Vodikova tranzicija

Vodikom, odnosno Atomom Vodika (napisan velikim slovima kada se odnosi na osobu), započinjem i prvi dio koji karakteriziraju najapstraktnije teme, od rekonstrukcije Bohrovog modela atoma trokutom i šestarom, preko izračunavanja imaginarne orbitale u kojoj se nalazim do laganog primicanja Natrijevoj uzemljenosti i najkonkretnijeg
dijela, jezične intervencije u dijelu koji govori o spuštanju čovjeka na Mjesec.

Vodikova tranzicija - Sagan
Carl Sagan bio je američki astronom, kozmolog, astrofizičar i astrobiolog. Bio je jedan od dizajnera zlatne plakete koja je 1972. i 1973. bila postavljena na svemirske letjelice Pioneer 10 i 11 i trebala je poslužiti kao rječnik u slučaju kontakta s izvanzemaljskim civilizacijama, i zlatne ploče koja nosi odabrane zvukove sa Zemlje te zajedno s Voyagerom 2 upravo napušta Sunčev sustav. Također je bio poznat popularizator astronomije i mnogima, što znanstvenicima, što amaterima, velika inspiracija. Ljudi su način na koji svemir spoznaje samoga sebe, Saganovo je razmišljanje na temu suodnosa čovjeka i svemira.

Vodikova tranzicija - Uspenski

Pjotr Demjanovič Uspenski, ruski matematičar i ezoterik koji je svoja deterministička učenja širio sredinom 20. st., kaže da je nemoguće proučavati sustav po kojem se kreće svemir bez proučavanja čovjeka. Istovremeno je nemoguće proučavati čovjeka bez uzimanja u obzir sustava po kojem se kreće svemir. Čovjek je, prema njemu, refleksija svijeta. Primjer kozmičkog determinizma kojem je Uspenski sklon vidljiv je u njegovu razmišljanju o ratu u knjizi U potrazi za čudesnim, gdje govori da je rat posljedica planetarnog utjecaja. Negdje su se u svemiru dva ili tri planeta previše približila jedan drugom i došlo je do kozmičke napetosti. Sve što se oko nas događa uzrokovano je vanjskim utjecajima koji su pak ili posljedica nasumičnih nepredvidivih događanja ili posljedica općih kozmičkih zakona. Rat na stranu, njegovo razmišljanje o općoj povezanosti svega navelo me na razmišljanje o povlačenju dodatnih paralela između atoma (kao najmanjih čestica koje zadržavaju neka osnovna fizička i kemijska svojstva) i svemirskih tijela. Tako je Atomu Vodika pridodan Mjesec, Atomu Natrija Mars, a Atomu Klora Neptun.

 


Atom Vodika svojevrsni je autoportret te si u prvom dijelu daje prostora i bavi se beskorisnim računicama, kao što je računanje vjerojatnosti njezinog trenutnog položaja, kroz koje se geografski i ekonomski pokušava smjestiti usputno spominjani sezonski rad u Dubrovniku. Vodiku je stvarna prostorno-vremenska dimenzija manje zanimljiva od one imaginarne u koju se prebacuje računajući. Gleda na svijet oko sebe kroz brojeve i suodnose među njima, što se u tekstu manifestira kroz pojačanu faktografiju. Brojevi je smiruju, navodi se u jednom trenutku. Povezanost naizgled nasumičnih elemenata i stvarnih situacija nije toliko izražena, nije konkretno navedena u tekstu, ali je svoj orbitalni položaj računala još u travnju 2015., nakon radnog vremena za vrijeme popodnevne šetnje sa psom.
Mieke Bal je rekla: „Ne mislim da pretjerujem kada govorim o važnosti svake pojedine riječi. Riječ nije samo riječ, ona u sebi nosi stav kojemu je cilj izazvati poslušnost u onih kojima je namijenjena.“

 

Jezik je nosilac naracije, izrazito kompliciran sustav kojim se komunicira, a zasniva se na simbolima kojima se pripisuju značenja, njime takoreći unosimo red u kaotični svijet u kojem se nalazimo. U fragmentu računanja otuđenih kilograma mjesečeve stijene Atom Vodika provela je malu jezičnu intervenciju, zamijenivši pojam čovjeka na Mjesecu točnijim izrazom – muškarcem na Mjesecu, odnosno njegovom jezičnom negacijom – neženom. Upotreba nežene omogućila joj je da jezično spusti ženski rod na Mjesec: Ako su Buzz Aldrin i Neil Armstrong muškarci, tada su oni ujedno nežene (imenica ženskog roda), što znači da su pri prvom spuštanju uzele 21,5 kilograma stijene. Odabir Mjeseca kao motiva omogućio je Vodiku osvrt na zanimljiv suodnos muško-ženske dinamike. Mjesecu je mitološki pripisana ženska uloga, on se definira uvijek u odnosu na Sunce.

Njezine mijene povezane su s tri konstruirane faze ženskog sazrijevanja: djevojkom, ženom (majkom) i staricom. Njegova je površina ženskoga karaktera, baš kao i Zemljina, osvojio ju je čovjek, odnosno u njezinoj varijanti osvojila ju je nežena. Vodiku je zanimljiva paralela hladnog rata i svemirske utrke između SSSR-a i SAD-a gdje su se udvarači natjecali tko će prije osvojiti djevu i obilježiti svoj teritorij. Jednom kada je Mjesec prešao iz djevojke u ženu 1969. godine, udvarači su izgubili interes i više se tamo nisu vratili.

Vodikova tranzicija
Vodikova tranzicija kolaž je kratkih priča i crtica pisanih uglavnom iz prvog lica. Vodikov stil pisanja formirale su manje-više tri kratke priče: A kidney shaped stone that moves every day, Harukija Murakamija; The war in the bathroom, Margaret Atwood i The eyes have it, Phillipa K. Dicka. Murakami se nadovezuje na japansku tradiciju ispovjednih romana (shishōsetsu), pisanih u prvom licu. Ono što joj je kod Murakamija privlačno jest koketiranje s fantazijom koja se konstantno i gotovo neprimjetno isprepliće sa stvarnošću.
Junpei je pisac čiji je emocionalni život određen proročanstvom da će u životu voljeti samo tri žene. Nikako da dovrši priču o kamenu koji se svaki dan pomakne sam od sebe sve dok ne upozna tajnovitu ženu, ujedno i ženu broj dva, koja mu na pitanje da zašto se kamen pomiče svaki dan, odgovara da sve na ovom svijetu ima razlog činiti ono što čini. Murakami o svojim likovima kaže da su oni donekle svjesni da su dio priče, oni su istovremeno likovi o kojima se priča i osoba koja nam tu priču priča.
Margaret Atwood u The war in the bathroom vještom upotrebom jezika piše o podvojenoj ličnosti iz obiju perspektiva te podvojene ličnosti, na vrlo čitak i komičan način: „Pokrenula se kao da će izaći iz kade, međutim rekla sam joj da ostane tamo gdje je. Ležala je u kadi promatrajući nožne prste kako plutaju na površini vode, dok sam ja osluškivala zvukove iz hodnika. Znala sam da su vrata kupaonice zaključana. Za sada sam pobijedila.“ Atwood ne zatvara priču već ostavlja prostora za razmišljanje nudeći pitanja umjesto odgovora.
Najizravniji je utjecaj imala na Vodik u priči o mapiranju mjeseca, gdje je lik razložen na nju i mene: „Sjedila je na još toplom kamenu koji je isijavao uskomešanost dana i pila rashlađenu pivu iz vinske čaše. Lijeno ispijam piće istovremeno osluškujući zvukove koji dopiru iz unutrašnjosti kuće. Službeni sam mobitel ostavila…“. Podvojena naracija daje joj dodatan prostor za odmak od stvarnosti. U jednom sam trenutku to ja, u drugom je to potencijal neke sasvim nove osobe koja spletom okolnosti te večeri dijeli terasu sa mnom.
Razlikom između doslovnog i metaforičkog shvaćanja jezika bavi se The eyes have it Phillipa K. Dicka. Njegov junak ispovjedno govori o tome kako je pronašao knjižicu u autobusu koja ga je svojim sadržajem uvjerila u predstojeću invaziju izvanzemaljaca. Konstrukte kao što je „njegove su je oči pratile prostorijom“ ili „mozak sam ostavio doma“ on doslovno tumači kao funkcije koje tijelo obavlja, a ne kao jezične konstrukte koji u ovom slučaju opisuju pokret odnosno stanje, što ga dovodi do zaključka da spomenuti likovi čija su tijela u pitanju moraju biti izvanzemaljskog podrijetla. Zanimljiv je metaforički potencijal jezika u različitim žanrovima, a pogotovo u žanru znanstvene fantastike koja autoricama omogućava veću slobodu. Naišla je na primjer izjavne rečenice koju je zbog neprevodivosti na hrvatski jezik ostavila u izvornom obliku: He fired his gun. Znanstvena fantastika legitimno može tu konstrukciju protumačiti na način da je pištolj uzrokovao probleme na poslu i da mu je shodno tomu šef morao uručiti otkaz.

 

Drugi dio Vodikove tranzicije otvara fotokopija planeta Marsa dok naziv „Natrij je potreba“ govori o prije spomenutoj potrebi za prilagođavanjem, odnosno pritisku kojeg Atom Vodika osjeća da postane što sličniji Natriju. Tematski su priče i kolaži drugog dijela vezani za Vodikov rad u Dubrovniku.
Razdaljinski gledano Mars je udaljeniji od Zemlje nego što je to Mjesec, ali je još dovoljno blizu da su ljudi bili u mogućnosti od ’60-ih nadalje odaslati dovoljno satelita i rovera koji su detaljno mapirali njegovu površinu. Iznenadilo ju je zapravo koliko su ljudi letjelica poslali prema Marsu, crveno obojanom planetu prekrivenom sitnom hrđavom prašinom. Mars je muški planet i kao takav je poslužio kao metaforički dom Atomu Natrija.

 


Sadržajno gledano, tekstovi unutar drugog dijela postaju konkretniji. Priče koje piše postaju povezanije s trenutnim mjestom i vremenom, te se na nekim mjestima doslovce nalaze rečenice koje ih objašnjavaju – ona piše priče na brodu kako ne bi gostima zaboravila ime, ili – zašto razmišljam o laku za nokte u 6:25 u Zračnoj luci Dubrovnik nije mi jasno.
Način na koji su nastale te priče, fragmenti u trenutku vezani za neki događaj ili osobu, uvijek strogo ograničeni vremenom, jest način na koji je nastala cijela Vodikova tranzicija – skupljanjem bilježaka koje je kasnije kolažirala i spajala u cjeline. U Natrijev narativ smjestila je većinu priča nastalih tijekom ljeta, a koje su bile vezane za ured, kao što je bio cjelodnevni prekid svih telefonskih linija na području južno od Splita (Priča 2.) ili uzimanje računovođe s uredom preko puta njezina ureda za model prodajne predstavnice marsijanskih nekretnina (Priča 3.). Sve priče karakterizira nemogućnost ulaska u dubinu i vrlo minimalno prethodno istraživanje činjenica.
Gotovo uvijek piše iz perspektive ženskog lika pa je tako i ovaj put svaka priča ispričana iz njezine perspektive. Ona je u svim vremenskim razdobljima – u prvome dijelu u skoroj budućnosti koja se vezuje za Mjesec i njegovu kolonizaciju, u drugome dijelu dio je ljudske kolonije na Marsu u nešto daljoj budućnosti, a u trećem i vremenski najudaljenijem dijelu beskonačno kruži u orbitalnoj postaji oko Neptuna – ležeći na podu pokušavajući shvatiti vjetar.

U Priči 2. dotakla se nasljednog principa zapošljavanja: „Njezina je baka bila s Marsa i radila je kao i sve žene njezine obitelji u Svemirskoj Ambasadi – hibridu nekadašnje Mjesečeve Ambasade i Internacionalne Svemirske Agencije.“ Zanimljiva joj je ideja moguće buduće degradacije obrazovanja, pogotovo u svjetlu prvih epoha svemirskog putovanja, gdje bi tehnologija neminovno kaskala za golemim udaljenostima te bi teoretski moglo doći do pojačane deglobalizacije i formiranja manjih izoliranih otoka. Robert A. Heinlein napisao je roman Orphans in the sky koji se odvija u dalekoj
budućnosti na generacijskom svemirskom brodu, čiji su putnici u međuvremenu zaboravili svrhu svoga putovanja te vjeruju kako njihov brod predstavlja čitav svemir.

Kada se preklopila s marsovskom njom, pitala se koje su mogućnosti dostupne kolonistima na Marsu, koliko su zbog težih životnih uvjeta prisiljeni na strožu podjelu poslova, koja je mogućnost fluktuacije i koliko fleksibinosti marsovsko društvo može podnijeti. Odličan primjer detaljne razrade kolonizacije nekog planeta u Sunčevom sustavu je knjiga Crrveni Mars Kim Stanleyja Robertsona, prvi dio trilogije Mars u kojemu autor detaljno piše o problemima dugog svemirskog putovanja, dinamici među kolonistima te na kraju odnosu Zemlje i starog poretka naspram kolonizacije novog svijeta i potencijala koji ona predstavlja.
Vizualno je i drugi dio popraćen skeniranim kolažima u kojima je glavni akter Mars. Kolaži su u usporedbi s prvim dijelom i Mjesecom figurativniji. Stvarni gosti o kojima je napisana priča na brodu kolažirani su na površinu Marsa, priložena je i satelitska snimka dijela terena kod Mons Olympusa, vulkana koji se spominje u nekoliko priča preko kojeg je položena pomorska karta Elafitskog otočja kraj Dubrovnika gdje zemaljska ona provodi većinu svog vremena.

 


Izlazak iz do tada tipičnog Natrijevog elementa označava dio o Eratostenu i narativ se destabilizira nazad prema Atomu Vodika. Priču o tome kako je u Aleksandriji drevni matematičar Eratosten pomoću sjene u bunaru zaključio da je Zemlja okrugla i shodno tomu izračunao njezin opseg, ispričan je preko apstrahirane sheme i stiliziranih računica što je stilski i mentalno ponovo Vodikov teritorij.

Vodikova tranzicija - Mars

Drugi dio završava rečenicom da je Sunce 35% manje na Marsu nego na Mjesecu, referirajući se na sve veću udaljenost od početne točke, što doslovnu što metaforičku, najavljujući treći dio Vodikove tranzicije koji se bavi Neptunom i Klorom.

Klor je najavljen kratkom crticom iz jednog od prolaznih razgovora između mog partnera i mene i najavljuje poglavlje ljubavnika. Naziv „Klor je požuda“ zapravo nosi dva značenja – jedno je referenca na Klorovu funkciju korporacije i njezinu vrlo jaku privlačnost kojom zavodi slobodne elektrone, a druga je ljubavna komponenta provedena s jedne strane doslovno kroz priču o ljubavnicima, a s druge metaforički kroz ljubavni trokut Klor-Natrij-Vodik i nemoguću žudnju Atoma Vodika da se spoji s njom.

 

Neptun je najudaljeniji planet Sunčeva sustava, nevidljiv golim okom. On (na mahove ona) je vrlo jaka metafora izolacije i nepoznatog, toliko je dalek da Sunce s njega izgleda kao bilo koja druga zvijezda u galaksiji. Potrebno je 12 godina kako bi sonda doputovala do njega, a signalu kojeg bi eventualno poslala nazad trebalo bi 256 minuta da dosegne Zemlju. Toliko joj otprilike treba da uzvrati komunikaciju nekome sa Zemlje.
Razdaljinski najudaljeniji, nakon Mjeseca i Marsa postaje manifestacija emocija više nego racionalne misli. Kako se orijentirati tako daleko od kuće? – pitanje je koje se postavlja prije kolaža koji predstavlja uglavnom prazan prostor. Vodikova žudnja prema Kloru počinje se preklapati sa žudnjom prema Zagrebu i sve jačim osjećajem izolacije.

Vodikova tranzicija - Neptun

Tri stanja tri su priče koje na vrlo pasivan način progovaraju o svojim likovima. U prvoj priči je stajanje, u drugoj sjedenje, a u trećoj ležanje. Paralelno je u prvoj Neptun vidljiv samo kao mutna kugla kroz teleskop, u drugoj postaje opipljiv potencijal kroz iščitavanje Svemirskog Zakonika Svezak Deveti o eksploataciji Neptunovih energenata, dok se treća priča smještena na orbitalnoj stanici oko Neptuna razlama i gubi koherentnost. Izgubljena je mogućnost suvisle komunikacije što se očituje u zadnjem paragrafu gdje ona pokušava iskomunicirati njoj apsolutno stran pojam – vjetar.

 


Vizualno su sva tri dijela popraćena skeniranim kolažima te crtežima atoma i kemijskih spojeva kao što su NaCl (sol) i HCl (solna kiselina). Ideja je bila vizualno popratiti ispremješanost stvarnosti s fikcijom te probati izvesti negaciju „realnog prikaza“ planeta na malom – u razmjeru kozmosa zanemarivom – formatu papira.
Umjetnik David Delruelle kada govori o svojim kolažima govori o preispitivanju prvotnog stanja čovjeka i onoga što on osjeća. Kolažiranje mu omogućuje preispitati prirodu svake slike te joj pridodati beskonačne mogućnosti novih značenja kroz čije se međusobno povezivanje počinje reflektirati on sam.

Kada bi mogla, Atom Vodika bi kao i škotska umjetnica Katie Paterson hvatala meteorit koji putuje milijunima godina međuzvjezdanim prostorom, rastalila ga, ponovo ga ukalupila u izvorni oblik u kojem je došao te ga pustila nazad u svemir da nastavi svoje dugo putovanje.
Ima li to sve smisla? Možda i nema, ali kao što Paterson kaže, njezini se radovi ionako većinom odvijaju u svijetu ideja.

 

This slideshow requires JavaScript.

Oglasi